Online škola, offline pamet
Tekst je preuzet sa Djeci je dosadno
Drugo polugodište drugog razreda smo uspjeli da završimo zdravi. Ne mislim pri tome samo COVID-19 negativni, nego prije razumni, sa koliko-toliko očuvanim živcima i glasnicama. Raspust je više nego ikada značio spas i odmor. O novom razredu i školskoj godini nisam mnogo razmišljala, odluke o održavanju nastave ionako nisu u mojim rukama i čekali smo razvoj situacije.
Kada je ipak ponuđena opcija da idemo na skroz online ili pola-pola, dobro smo se zamislili. Sa prijateljima, roditeljima školaraca, odluka se nametala kao tema broj jedan, a ja sam na kraju nazvala i pedijatricu pitajući za savjet struke. I odlučeno je, idemo na pola-pola, sa nadom da će nas mimoići izolacija, a da će makar polovično druženje sa vršnjacima koristiti. I tako smo krenuli u avanturu pola-pola, sa sve uredno uokvirenim knjigama i tekama. Tetka je napravila više platnenih maski, šminkerskih dezena, a upute o ponašanju u školi su ponavljane svakom prilikom. Svelo se to na nekoliko osnovnih pravila: masku ne skidaj, rukama se ne diraj, ne prilazi i nek ti ne prilaze, ruke peri/ briši kad god možeš. I ja njemu bez imalo sumnje vjerujem jer znam koliko je odgovoran i dosljedan u poštivanju naših dogovora.
Iza nas je prvi mjesec trećeg razreda. Na desktopu računara muž je napravio spisak školskih obaveza i to se redovno pretvara u spisak dugova. Posebice u toku online sedmice. Ponedjeljak – moja okolina, od srijede nismo uradili likovno, a još od prošlog petka nemamo naučenu pjesmicu… I tako… Jedan dug prekrižimo, novi dopišemo. Muž se, jer je kod kuće, posebno posvetio ulozi učitelja. Ne samo za vrijeme online sedmice, nego i kada ide u školu. Sasvim opravdano, jer pola sata školskog časa je premalo da se bilo šta kvalitetno napravi. OK, samo 15 minuta manje nego redovno. Ali, uzme li se u obzir da nastava nije redovna, tih pola sata je jako malo.
Na samom početku sam razmišljala najviše o tome kako ćemo stići gradivo, i bila sam sretna jer je treći razred (jer SMO treći razred sada praktično sve troje), pa je lako jer nema integrala, Napoleona, reljefa Istočne Azije i Bernulijevih jednačina… Mitozu da ne spominjem… No, zapela sam već na lekciji iz moje okoline – staništa… Sva sreća pa mu je matematika omiljena i, hvalim se, ide mu odlično. Zato se za lektiru moramo dobro natezati…
A onda, nakon nekoliko “časova” moje okoline, bubanja pjesmice iz muzičkog, nametnulo se razmišljanje i o koječemu drugome… Na stranu to da li ja znam dovoljno dobro ispredavati lekciju? Poslužim se crtanjem, dočaravanjem i nekako upali… Da li on to dugoročno upamti, nisam sigurna, no nešto ipak ostane u glavi. Počinje da me brine jedna sasvim druga stvar. Da li ovakav vid obrazovanja stvara generaciju nesamostalne djece, đaka koji ne moraju mnogo da razmišljaju, dovoljno je da površno znaju… On je treći razred i zaista nije imao do sada priliku naučiti da uči. Zvuči banalno, ali nije. Ono kako je do sada učio, slušajući na času sada ne pali. Mene u ulozi učiteljice ne doživljava tako ozbiljno. Istina, nekad je to i teško kad sjedemo u sitne sate nakon svih poslova i obaveza. Sam da sjede, pročita lekciju i sam sebi objasni, potcrta bitno – jednostavno ne zna. Nekako mislim da su djeca starijih razreda to već i naučila, pa da im je barem malo lakše. OK, sjetim se Bernulija i činjenice da nisu svi roditelji ni vični ni spremni zagrijati stolicu s djecom, pa onda znam da i kod njih nije trava mnogo zelenija. No, trudeći se da mu što bolje dočaram njivu kao vještačko stanište, crtajući, ispitujući, činim li mu medvjeđu uslugu? Da li ću za koju godinu kada prođe pandemija morati dočaravati najveće bitke svjetskih ratnika i privredu Zapadne Kine? Šta je sa Njutnom i Arhimedom???
Nisam pametna. Znam da život mora teći dalje, da se moramo naučiti novom normalnom, jer ko zna da li nas i kakva nova pandemija čeka iza ugla. Znam, i ovo je jedna vrsta učenja, i ovo je lekcija. Ne žalim živaca i truda, ulažem u svoje dijete. Naučila sam da mantram u sebi kada po ko zna koji put ponavlja pjesmicu ne bi li je naučio bez greške. Ali se bojim krajnjeg ishoda ovakvog školovanja. Rupa u znanju koje će svi imati. Nenaučeni odgovornosti, trudu, zalaganju, pažnji. U najmanju ruku, odučeni od toga što su ranije sticali. Od ove djece će jednom biti inžinjeri, doktori, pekari. Znam, sve se nekako stigne, “samo da ne puca”, ali ostanu poneke loše navike, nenaučene lekcije. Hoćemo li to nekada skupo plaćati?
Da se nadam da će kada sve jednom prođe ipak da se stigne i nauči, ili da već sada počnem da prizivam sjećanja iz svoje škole, ponavljam lekcije i možda online potražim savjet za kako postati bolji nastavnik?