Djeca su skriveno blago
Teskt je preuzet sa Djeci je dosadno
Je li tako da ste i vi već zamislili svoju djecu šta će da budu kad porastu i čime će da se bave i kako će da izgledaju? Znam da svi jesmo na neki način, jer svi za svoju djecu želimo samo najbolje.
E, sad, složit ćete se da želje i stvarnost najčešće nisu jedno te isto. Evo, primjer iz prve ruke su moja djeca. Tri komada. Djevojčica i dva dječaka. Tatina i mamina princeza i tatine i mamine delije.
Za početak, suvišno je da spominjem kako su nam svima naša djeca najljepša na svijetu. U njih se zaljubimo na prvi pogled, odmah po rođenju, zar ne? A, ruku na srce, dešava se da djeca, u stvari, više liče na grlate smežurane krompirčiće nego na ljepotane. Ja sam to, recimo, uvidjela u trenutku kad su malo porasli, a ja sa sjetom gledala njihove fotke dok su bili bebe. I velim mužu, blago preneražena: “Da li je realno da su bili ovako ružni?!”
Još jedan momenat gdje omanemo u svojim roditeljskim maštanjima i sanjarenjima – u onom što se podrazumijeva. Uh, sa djecom se ništa nikada ne podrazumijeva! Po inerciji, djevojčice treba da vole roze boju, nakit i lutke, a dječaci treba da vole fudbal, automobile i superjunake, je li tako? E, pa neće moći ove noći!
Naša djevojčica voli fudbal i Hulka, a nema ni govora da nosi naušnice! Doduše, roze boja može doći u obzir i poneka lutka. Ona bi željela da bude graditelj (?!), dok se moj muž i ja iskreno nadamo da misli na građevinskog inženjera. Jer, ipak, za svoje dijete svako želi perspektivno i isplativo zanimanje.
Prvi sin... Pa on, ljubi ga majka, voli ljubičastu boju, voli da lista AVON kataloge i ima dvije lijeve noge kad je sport u pitanju. Mi bismo željeli da on bude fizičar, ali moj muž kaže da su ipak šanse veće da će biti modni kreator. Eventualno baletan, jer ima izuzetno istančane i graciozne pokrete.
Drugi sin je svakom loncu poklopac. Umiljat, a prepreden. Pronicljiv, a tvrdoglav. Od sporta bi mu možda išlo rvanje da mu, ipak, prva i najveća ljubav nije hrana. Baš nedavno je izjavio da će “kad poraste i bude veliki, praviti i peći i jesti ćevape”. (Možda, sine, da razmisliš pa mesaru otvoriš kad porasteš, hm?)
Teško je kad roditelji pokušavaju na djecu projektovati sve svoje neostvarene snove i želje. Kad roditelji misle da znaju šta je bolje za njihovo dijete. Naši snovi nisu njihovi snovi. Svako dijete je dragulj za sebe, svako dijete u sebi nosi neki poseban talenat, a mi roditelji se samo možemo nadati da ćemo imati sreće da taj talenat na vrijeme prepoznamo i njegujemo. I da ih podržavamo u njihovim snovima i naporima da budu ono što zaista jesu. Jer samo tada mogu biti istinski srećni a to je nešto u čemu jeste suština, je li tako?
I znate šta je na kraju važno? Važno je da volimo našu djecu najviše na svijetu. Da ih volimo najjače i u svakom trenutku. Djeca za nas uvijek treba da budu najljepša, najpametnija i najbolja. Stoga, uživajmo u svakom sekundu provedenom s njima. Budimo im prijatelji. Budimo im oslonac i podrška dovijeka.